Miris potrošačke slobode

Radni je dan, ranojutarnje aktivnosti obavljamo užurbano i uigrano. Pomisao da se može zakasniti na posao izaziva blagu jezu, znojenje i sušenje usta. Znamo iz iskustva da nema opravdanja koja drže vodu. Poslodavci nam mogu jednom ili dva puta progledati kroz prste.

U autu sam, imam dovoljno fore za sve zastoje, zamke, radare, mobilne trupe. Slušam jutarnji program; saobraćaj, vrijeme, igre, najave koncerata, filmova, reklame, muzika, ali nikada sa naših prostora, što je malo neobično s obzirom na brojnost naših ljudi. Samo u početku sam se čudio tome, kao i nevjerovatnoj veselost voditelja. Kad je auto na opravci, koristim gradski prevoz, potrošim duplo više vremena, srećem ranoranioce, ali rijetko nasmijane likove.

Na Zapad sam otišao nepozvan, iz socijalizma, ostavljajući akademsku titulu i položaj. Nisam pitao za cijenu, bilo mi dojadilo da drugi sa mnom gloginje mlate. I danas, četvrt vijeka poslije, većina našeg radno sposobnog stanovništva svedena na prosjački štap; kad bi mogla, iz cuga bi ostavila zavičaj, prijatelje i rodbinu, odrekla se svega svetoga i pošla stopama brojenih pečalbara. U očima našeg svijeta, zapadna društva su ovozemaljski raj spram naših očaja. Već decenijama privlače ljude svih profesija i dobi.

Oni koji slome sve pravne grane, čim stupe na slobodno tlo, isti tren stresaju sa sebe sve natovarene lične i kolektivne terete i zablude, udahnu primamljivi i opijajući miris potrošačke slobode i posvećuju se sebi i svome radu; postaju dijasporni sretnici. Tako rasterećeni, dobijaju neočekivani radni elan i životnu radost. Niko više ne sumnja, ne zapitkuje, ne tambura i ne gusla. Laća se ugrabljenog posla i učestvuje u poliranju potrošačkog sjaja.

Pregršt se firmi i poslova nakupilo u mome radnome tefteru. Pripravnik u provincijskom preduzeću, koje je poput „Titanika” potonulo sa samoupravnim društvom, a onda dijaspora: prvu kapitalističku petoletku provodim kao poletni najamnik kod malog, piljarskog trgovca. Slijedi druga, pa treća u farma koncernu, gdje sam proizvodni, pa magacinski radnik, vožnja tramvaja, socijalni rad...

Sve te petoljetke bile su zapržene neprospavanim noćima i stalnim obrazovanjem, a svi usponi i padovi bili su praćeni raznim epitetima.

Tako smo mi socijalistički pioniri sa sela u srednjim školama po čaršijama bili seljaci, da bi kao studenti u većim gradovima postajali provincijalci, a završavali kao stranci; neko u dijaspori, a neko među svojima.

Samo se ponekad setim starih drugara, sa kojim sam kopao gliste po seoskim đubrištima, igrao istorijske derbije u nižerazrednim ligama, studirao, kartao, u Studenjaku odgledao mečeve jugoslovenskih ekipa ispijajući cisterne piva. Kao primjere doticanja dna života ili kada ih usanjam u nemogućim situacijama.
Dijaspora je svijet za sebe, različita, a opet slična po mnogo čemu.

Poslije posla trkne se: doktoru, zubaru, mehaničaru, na roditeljski, dječji trening, obave sitne kućne popravke, ispomoć. Nije dobro u ova krizna vremena napuštati posao, dangubiti (kriza je samo drugo ime za patnju sirotinje), jer šta može pomisliti šef (gazdu niko i zna). A izgledi da se nađe nešto bolje ravni su uzgoju cvijeća u Sahari. Čvrsto se drži vrabac u ruci jer su plavi golubovi odavno odlepršali bez alibija.

U protivnom, dok dijasporni sretnik može ostati bez posla, a to znači pokupiti prnje, pa na brojanje i lajanja na zvijezde. Ali, pošteno govoreći, i šta je tih pola dana spram vremena koji slobodnom čovjeku ostaju na raspolaganju? I šta onda sa tolikim vremenom? Još samo da se skokne do prodavnice i...

Poslije večere sin i ja izvlačimo šibice: kraća znači pranje sudova, jer žena pegla brdo veša, kćerka uči... i konačno mogu odahnuti dušom svojom.

Vijesti ne gledam zbog želuca. Rasprave uglednih stručnjaka iza kojih su puni duvari debelih knjiga ko tri daske dvocolke i njihove teorija o reformama, produženom vijeku ljudi, klimi preskačem iz kapacitetnih razloga. Reportažu o medvjedu iz zoološkog vrta kojeg je do sada posjetilo stotine hiljada ljudi i koji je doživio neviđenu slavu, postao poznatiji nego sve ličnosti toga grada, već sam odgledao. 

Opet ću prošetati po internetu i po milioniti puta se uvjeriti da su – na istoku stare priče, a na zapadu ništa novo!

Dobijam večerašnji duel protiv kečap generacije i tješim ga riječima pokojne majke: „Moj sinko! Idi u školu. Uči! Znanje se teško stiče, ali ti ga niko i nikada ne može uzeti! Malo ćeš šta moći promijeniti, ali ćeš bar shvatiti o čemu se radi. Sreća je da ništa nije vječno. I kad ti bude teško, znaj da ima i teže.”

Ujutro su me probudile ptičice sa mobilnoga. Skoknuo sam na noge lagane i snen i bunovan posrnuo. Kažem ženi da sam svašta preživio, ali nisam znao da se čovjek i u snu može napiti. Pogleda me i reče: „Momak, veliki je belaj kad te ostavi cura i ode sa udarnikom sa radnih akcija, a ti razočaran sretneš staro društvo.”

Smijali smo se uz grohot, iskreno kao zaigrana djeca.

A onda smo pogledali na sat!

Ištvan Ivanović, Visendorf